Predstavlja jedinstvenu i nezamenljivu kulturnu vrednost jednog naroda. Ono, s druge strane, jeste produkt višedecenijskog, pa i viševekovnog procesa nastanka jedne kulture, te direktno ukazuje na društveni ali i celokupni obrazovni, kulturni pa i civilizacijski nivo razvoja. Vrednost kulturnog nasleđa, bilo da je reč o materijalnom ili nematerijalnom, u konstantnom je porastu zbog prirodno uslovljenog vremena trajanja, ali i zbog nestabilnog okruženja u smislu razvoja novih tehnologija i promene stila i načina života. Takođe, važan faktor u očuvanju kulturnog nasleđa određenih etničkih grupa predstavlja činjenica da je proces asimilacije i izumiranja članova takvih grupa u neprekidnom, zabrinjavajućem porastu. Stoga je briga o očuvanju kulturnog nasleđa u XXI veku ne samo deklarativna obaveza nadležnih institucija već je to moralna uloga celokupnog savremenog društva, koje prepoznajući značaj kulturne baštine stvara uslove za njeno očuvanje i u budućnosti. Očuvanje kulturnog nasleđa manjinskih zajednica specifično je kao i celokupna manjinska problematika. Ono sa jedne strane uživa pažnju države matice, iz koje je zajednica potekla, ukoliko nacija ima matičnu državu, ali uživa i pažnju države u kojoj je to kulturno nasleđe stvarano i u kojoj se ono čuva. Ipak, najvažniju ulogu u očuvanju kulturnog nasleđa jedne manjinske zajednice imaju upravo pripadnici te zajednice, koji sami, iako krhkih kapaciteta, imaju pravo, ali i obavezu, da stvaraju mehanizme očuvanja i unapređenja svog nasleđa, kao i da usmere pažnju nacionalnih strategija (države čiji su građani i države matice) ka istinskim vrednostima i kulturnim tekovinama.